Danas se razgradiva plastika uglavnom dijeli na dvije vrste: fotorazgradivu plastiku i biorazgradivu plastiku. Fotorazgradiva plastika je materijal koji se automatski razgrađuje pod dejstvom svetlosti. Mehanizam reakcije je da plastika apsorbira ultraljubičaste zrake sunčeve svjetlosti, što smanjuje energiju veze u plastici. Polimerni dugi lanci pucaju. Veliki molekuli postaju mali molekuli. Konačno, zrakom se potpuno oksidira. Fotorazgradivi materijali se uglavnom dijele u dvije kategorije: jedna su fotorazgradivi materijali od metalnih oksida ili organometalnih oksida. Drugi su poliaromatični ugljovodonici koji sadrže senzibilizirajuće olefine. Fotorazgradivi materijali se lako oksidiraju kada se fotosenzibilne grupe ili fotosenzibilizatori aktiviraju pod svjetlosnim uvjetima. U atmosferskim uslovima, aktivnost fotosenzibilizatora, talasna dužina svetlosti i struktura polimera utiču na brzinu degradacije. Stoga je teško industrijalizirati i industrijalizirati fotorazgradive materijale. Kao i naša PLA kutija za ručak, spada u biorazgradivu plastiku.
Sirova plastika je jedan od najvažnijih proizvoda u hemijskoj industriji. Zbog prednosti plastike sa jakom funkcionalnošću, dobrom preradljivošću i lakom proizvodnjom velikih razmera, oni nastavljaju da stvaraju nove aplikacije i nastavljaju da zamenjuju druge tradicionalne materijale. U 2019. globalna proizvodnja plastike dostigla je 400 miliona tona i ona je najvažniji materijal za izgradnju ljudskog društva. Tradicionalni materijali poput drveta, kamena, stakla i metala će se nakon određenog vremena raspasti u različite oblike i vratiti se prirodnom ciklusu, ali plastika je u potpunosti umjetna, a većinu njih je teško razgraditi nakon stotina godina. To je formiralo problem "bijelog zagađenja" zbog kojeg je društvo veoma zabrinuto. Kako bismo uživali u performansama i isplativosti plastike, već i umanjili štetu otpadne plastike po okoliš, nastala je razgradiva plastika. Razvoj razgradive plastike bio je spor u ranoj fazi. Glavni razlog je što su troškovi proizvodnje visoki i politika implementacije nije dovoljno jaka. Međutim, otkako je Kina 2018. zabranila uvoz stranog otpada, trend industrije se značajno promijenio. U prošlosti, iako su prekomorske razvijene zemlje proizvodile velike količine plastičnog otpada, izvozom u Kinu i druge regije, veliki eksterni trošak rješavan je malim novčanim troškovima; dok je Kina snosila dodatne eksterne troškove, a teret postaje sve teži i teži. . Kako bi riješila ozbiljan problem otpada, Kina je počela da zabranjuje uvoz stranog smeća.
Troškovi prerade u razvijenim zemljama su naglo porasli, pa možemo vidjeti da evropske zemlje sukcesivno uvode obavezne politike za plastiku od 2018. godine, a domaće politike postaju sve strože. Stoga vjerujemo da je razgradiva plastika ušla u period izbijanja industrije, dok su polilaktična kiselina (PLA) i PBAT među materijalima koji najviše obećavaju.
Postoje četiri glavne metode obrade plastičnog otpada: odlaganje, odlaganje, spaljivanje i recikliranje. Troškovi obrade ove četiri metode se povećavaju. Među njima, cijena odlaganja je nula, a cijena odlaganja je također vrlo niska. Cijena spaljivanja po toni iznosi oko 300 juana. Troškovi regeneracije su gotovo isti kao i troškovi proizvodnje novih materijala. Reciklaža plastike ostvaruje ciklus proizvod-reciklirani materijal-proizvod, pa gotovo da nema zagađenja, emisije ugljika su vrlo male, a druge metode će uzrokovati štetu zraku, oceanu, podzemnim vodama, organizmima itd. niži troškovi obrade, veći su eksterni troškovi. Trenutno se oko 25 posto otpadne plastike u svijetu može reciklirati, ali je primjena recikliranja plastike relativno ograničena. Mnogi proizvodi se nakon upotrebe ne mogu pretvoriti u reciklirane materijale, tako da udio recikliranja nije mnogo prostora za poboljšanje. Kako bi se smanjili vanjski troškovi plastičnog otpada, moraju se razviti nove metode recikliranja.
Razgradiva plastika se kompostiranjem može pretvoriti u gnojiva, ugljični dioksid i vodu. Nakon sadnje šećernih ili škrobnih usjeva, mogu se fermentacijom ili kemijskom obradom pretvoriti u organske molekule za proizvodnju polimernih materijala. Takav razgradivi ciklus, poput ciklusa recikliranja, može uvelike smanjiti utjecaj otpadne plastike na okoliš. Osim toga, razgradiva plastika se može podijeliti na bio-baziranu i petrohemijsku baziranu na sirovinama. Na primjer, glavne sirovine kao što su PLA, PHA i PBS su usjevi, a glavne sirovine kao što su PBAT i PCL su sirova nafta. Proizvodnja razgradive plastike od petrokemijskih sirovina neće ući u razgradivi ciklus. Proizvodnja emisije ugljičnog dioksida također može razbiti inherentnu percepciju društva o velikim emisijama ugljika petrokemijskih proizvoda.