Biorazgradiva plastika oglašava se kao jedno od rješenja problema plastičnog zagađenja koje muči svijet, ali današnji&"kompostibilni GG"; plastične kese, posuđe i poklopci čaša neće se raspasti tijekom tipičnog procesa kompostiranja i zagađivat će druge materije koje se mogu reciklirati. Plastika stvara probleme reciklažama. Većina plastika za kompostiranje uglavnom je izrađena od poliestera nazvanog polihlačna kiselina (PLA), koji se na kraju odlaže na odlagališta, a životni vijek mu je dugačak kao i trajna plastika.
Naučnici sa Univerziteta u Kaliforniji u Berkeleyu izumili su metodu kako bi se ove kompostibilne plastike olakšale razgradnjom. Mogu se razgraditi u roku od nekoliko tjedana samo grijanjem i vodom, rješavajući problem koji je zbunio industriju plastike i ekologe. Ting Xu, profesor na Odjelu za nauku o materijalima i inženjerstvu i Odjelu za hemiju na Kalifornijskom univerzitetu u Berkeleyu, rekao je:" Ljudi su sada spremni preći na upotrebu biorazgradivih polimera za liječenje plastike za jednokratnu upotrebu, ali ako ispostavilo se da uzrokuje više problema nego što vrijedi. Tada se politika može regresirati i sada možemo riješiti kontinuirani problem ne-biorazgradive plastike za jednokratnu upotrebu." Xu je viši autor rada koji opisuje ovaj proces, a koji će izaći u ovonedeljnom časopisu Nature.
Teoretski, ova nova tehnologija trebala bi biti primjenjiva na druge vrste poliesterske plastike i mogla bi stvoriti plastične posude za kompostiranje. Ovi spremnici su trenutno izrađeni od polietilena, poliolefina koji se ne razgrađuje. Xu vjeruje da se poliolefinska plastika najbolje pretvara u proizvode veće vrijednosti, a ne u kompost. Proučava kako pretvoriti recikliranu poliolefinsku plastiku u ponovnu upotrebu.
Novi postupak uključuje ugradnju enzima koji jedu poliester u proces proizvodnje plastike. Ovi enzimi su zaštićeni jednostavnom polimernom prevlakom kako bi se spriječilo odmotavanje i beskorisnost enzima. Izložen toploti i vodi, enzim se oslobađa svog polimernog paketa i počinje razlagati plastični polimer na njegove sastavne dijelove. U slučaju polilaktične kiseline, ona se reducira u mliječnu kiselinu, koja može biti mikroorganizmi tla u kompostu. Osigurajte prehranu. Polimerni premaz će se također razgraditi.
Ovim postupkom eliminiraju se mikroplastike, koje su nusproizvodi mnogih procesa hemijske razgradnje, a same su onečišćujuće tvari. Do 98% plastike izrađene pomoću tehnologije Xu&39 razgradit će se u male molekule. Jedan od koautora studije, Aaron Hall, bivši student doktorata na Univerzitetu u Kaliforniji, Berkeley, osnovao je kompaniju za dalji razvoj ove biorazgradive plastike.
Plastika je dizajnirana da se ne razgradi tijekom normalne upotrebe, ali to također znači da se neće razgraditi nakon odbacivanja. Najtrajnija plastika ima molekularnu strukturu koja je gotovo slična kristalu. Polimerna vlakna su raspoređena tako čvrsto da voda ne može prodrijeti kroz njih, a da ne spominjemo mikroorganizme koji mogu usitniti polimer, koji je organski molekul.
Enzimi poput lipaze (zelena kuglica) mogu razgraditi plastične polimere s površine. Ali polimerni lanac režu po volji, ostavljajući za sobom mikroplastiku. Tim sa Univerziteta u Kaliforniji, Berkeley, ugrađivao je enzime u plastiku, zaštićenu nanoklasterima. Ugrađeni enzim je fiksiran na kraju polimernog lanca i razgrađuje molekule polimera s kraja pod odgovarajućim uvjetima topline i vlage. Ova tehnologija zadržava integritet plastike tijekom upotrebe, ali kada korisnik pokrene depolimerizaciju, plastika će uvijek postati nusproizvod malog molekula koji se može reciklirati.
